Iz istorije trčanja - TRENING

Pripremio Goran Domazet,
trener AK Kometa
 

Najčešća reč koju pominjemo u razgovoru o trčanju je trening. Ova reč ima latinsko poreklo i potiče od reči "trahere" što u prvobitnom značenju označava vući, izvlačiti nešto.

Kroz istoriju je ponovo srećemo u starofrancuskom jeziku , kada je sa Normanima prešla u Englesku i dovodi se u vezu s rečju koja označava izvođenje konja iz štale u cilju obučavanja, povećanja sposobnosti , tj. "treniranja".

Znatno kasnije su je ponovo aktuelizovali Amerikanci s pojavom modernih Olimpijskih igara, kao najnaprednija nacija. Uskoro zatim Nemci koristeovu reč uvodeći je u sportske udžbenike 1898. godine. Ovi udžbenici su nudili prva uputstva za vežbanje, tj. trening. Oni su upućivali na to da se uzroci koji dovode do poboljšanja rezultata posmatraju empirijski, tj. posmatranjem i upoređivanjem.

Tako se ubrzo pokazalo veoma važnim određivanje snage mišića i organa, a pre svega srca i pluća.

Do Prvog svetskog rata je vladalo ubeđenje da se na treningu moraju trčati duže staze nego na takmičenju. Zbog toga je osnovno pravilo bilo za sve staze trenirati najpre izdržljivost.

Posle Prvog svetskog rata se promenio pristup i treniralo se mnogo više leti, pa čak i zimi. Ljudi su u međuvremenu shvatili značaj ekonomičnijeg izvođenja pokreta. I medicina se uključila u sport proučavajući kako radi muskulatura i koji se procesi odigravaju u pojedinim organskim sistemima. Ljudi su takođe shvatili da se izdržljivost može steći ponovljenim trčanjima kratkih deonica brzim tempom i pauzama, a ne kao do tada samo dugim trčanjima. Isto tako je naglašavano da pretrčavanje deonica treba završavati dugim laganim istrčavanjem, što se smatralo dobrim za sticanje izdržljivosti. Pauza koje se počela primenjivati jebez sumnje bio značajan korak napred u razvoju savremenog treninga.

Međutim do pojave intervalnog treninga moralo je proći dosta vremena. U međuvremenu se javio detalj koji je usporio razvoj savremenog treninga, a to je uvođenje pešačenja kao vid treninga, u trajanju 3-4 meseca, a praktikovali su ga Finci u okviru pripremnog perioda. A oni su tada bili vodeća trkačka sila u Evropi. Njihova prednost bila je pre svega u dugotrajnim i intenzivnim treninzima i brojnoj populaciji koja se bavila trčanjem.

Ipak, uskoro su Šveđani razvili nov način treninga "fartlek" očito sumnjajući u prednosti pešačenja iz finskog modela. Ovaj tipično individualni model neprekidnog trčanja na treningu se oslanjao na osećaj samog sportiste o postignutom intenzitetu i umoru. Trkač je smenjivao sprint sa tempo deonicama ili laganim trčanjem ili pak hodanjem. Prednost ovog treninga je sloboda u odlučivanju, ali i besciljnost, tj nedostatak sistematičnog rada koji bi doveo postavljenog cilja, pa tako nalazimo opravdanje za njegovo izvođenje samo kada je u pitanju trčanje promenjivim tempom.

Skoro istovremeno Nemci podstiču trčanje brzim tempom do određenog nivoa, na kome se postiže stabilnost tempa neophodnog za takmičenje. Povišen nadražaj, pravilno doziranje i samim tim jače dejstvo na organizam dovelo je do vidnog poboljšanja sposobnosti. Tako se tridesetih godina trening sve više okretao ka kraćim deonicama 100-500 m za kratkoprugaše i 300-1200 m za srednjeprugaše, u prolećnom, letnjem, ali i zimskom periodu. U to vreme se shvatilo da treba trenirati i zimi, radeći takođe kratke deonice od 100 m sa oko 90" pauze, ne udaljavajući se tako  od brzine, istovremeno shvatajući da se zimi ne sme mnogo udaljavati od osnovnih treninga u letnjem periodu. 

Time je u stvari započet intervalni metod treniranja. Tako su do tada neizbežna trčanja dugih deonica zimi, skraćena na 300, 600, 1000, 2000, 3000 m, pa ih je bilo moguće ponavljati. Fartlek i trčanja kroz šumu su zamenjena trčanjem određenih deonica, sa merenjem vremena za koje su pretrčavane. Time se poboljšalo doziranje i kontrola treninga, i kvalitetnije povećao obim i intenzitet godišnjeg treninga. Leti su se trčale kraće i sve brže deonice od 100-600 m, nego zimi kada se trčalo sporije i duže, od 600-3000 m. Tempo se određivao na osnovu sposobnosti atletičara i dužine staze na kojoj je takmičio. Uvedeni su i treninzi snage sa spravama i tegovima. Međutim ni tada se još nije znalo o specifičnom dejstvu pauze na organizam..

Pojavom čuvenog češkog trkača Zatopeka se javio nov metod koji je on razvio iz svog ličnog iskustva i posmatranja. On je trčao 400 m sa 200 m pauze kaskanja (interval) i od tada se njegov trening uvodi kao intervalni trening. To je u stvari bilo kontinuirano trčanje pri kome se smenjivalo trčanje određenog submaksimalnog intenziteta, s kratkom aktivnom pauzom. On je trčao od (20-100)x400 m na treninzima, praveći pauzu od 45", a potom uspešno pobeđivao na Olimpijskim igrama.

Njegov način treniranja je uspeo da održava tokom cele godine. Napredak u ovom metodu se pokazao kada su se te iste deonice trčale brže, posle čega su došli i bolji rezultati. Opšta izdržljivost se mogla još više poboljšati trčanjem deonica od 100 i 200 m. Pri ovome je bilo lakše kontrolisati puls trkača, na kraju opterećenja i posle isteka pauze, kao i da se daju uputstva trkaču. Merenjem pulsa se moglo bolje dozirati opterećenje i izbeći pretreniranost.

Sva ova iskustva su pomogla da se danas trči mnogo brže nego ranije, i mi možemo biti zahvalni trudu svih naših prethodnika, bez obzira na njihove specifične propuste ili neznanje.